Leeches

Pijavice (Hirudinea) su člankoviti crvi prilagođeni parazitskom načinu života. Pretežno žive u slatkim vodama, ali ih ima i na kopnu i u morima. Većinom su ektoparaziti i hrane se krvlju kralježnjaka za čije se tijelo pričvršćuju. Imaju dvije mišićne pijavke — jedna okružuje usni otvor, a druga je na zadnjem kraju tijela. Tijelo im je izgrađeno od stalnog broja segmenata, tj. uvijek se sastoji od 33 segmenta.

Probavilo započinje usnom šupljinom u kojoj se nalaze čeljusti sa zubićima. Potom slijedi ždrijelo u koje se otvaraju žlijezde slinovnice. U njihovim slinovnicama nalazi se hirudin, koji sprečava zgrušavanje krvi domaćina. Tijekom hranjenja prijanjaljka se pričvrsti, čeljust razreže kožu domadara, a stezanjem ždrijela isisa se hrana. Na ždrijelo se nastavlja jednjak i želudac, a probavilo završava crijevom. Probava u pijavica je vrlo spora zbog nedostatka enzima pa pijavica koja se napije krvi može probavljati krvne stanice i do 200 dana.^[1]

Crijevo je prostrano i može imati izraštaje — divertikulume — u kojima se sakuplja krv (tako se mogu hranti npr. samo dva puta godišnje). Pregrade između segmeneta su iščezle i celom je redukciran. U našim slatkim vodama je vrlo česta vrsta pod nazivom „medicinska pijavica“ („Hirudo medicinalis“). Ostale poznate vrste pijavica su riblja pijavica (Piscicola geometra), konjska pijavica (Haemopis sanguisuga) koja napada goveda i konje na pojilu, ali se hrani i mekušcima te pasja pijavica (Erpobdella octoculata).

Zanimljivosti

U četiri duboke jame na Velebitu 1994. godine otkrivena je endemična vrsta pijavice Croatobranchus mestrovi. Ova vrsta živi isključivo u podzemnim vodama i potpuno je prilagođena životu u podzemlju. Najčešće je pričvršćena na stijeni u slabom vodenom toku ili u nakapnicama. Tijelo joj je spljošteno i ima 10 pari bočnih škrgolikih nastavaka. Ti nastavci specifični su za ovu podzemnu pijavicu, a pretpostavlja se da imaju ulogu u opskrbi kisikom. Pijavica je hermafrodit, mliječnobijele do žućkaste boje, bez uočljivih očiju. Kreće se naizmjeničnim prihvaćanjem prijanjaljka za podlogu (stijenu) i izduživanjem tijela. O životu pijavice vrlo se malo zna.^[1]

Literatura

• Biblioteka „Planeta Zemlja i život na njoj“, „Čovek i životinjski svet“, ZUNS i Srpsko biološko društvo, Beograd, 1987.
• Dogelj, V. A.: „Zoologija beskičmenjaka“, Naučna knjiga, beograd, 1971.
• Krunić, M.: „Zoologija invertebrata 1“, Naučna knjiga, Beograd, 1977.
• Krunić, M.: „Zoologija invertebrata 2“, Naučna knjiga, Beograd, 1979.
• Mariček, Magdalena, Ćurčić, B., Radović, I.: „Specijalna zoologija“, Naučna knjiga, Beograd, 1986.
• Matoničkin, I., Habdija, I., Primc - Habdija, B.: „Beskralješnjaci - bilogija nižih avertebrata“, Školska knjiga, Zagreb, 1998.
• Marcon, E., Mongini, M.: „Sve životinje sveta“, IRO „Vuk Karadžić“, Beograd, 1986.
• Radović, I., Petrov, Brigita: „Raznovrsnost života 1 - struktura i funkcija“, Biološki fakultet Beograd i „Stylos“, Novi Sad, Beograd, 2001.
• Ratajac, Ružica: „Zoologija za studente Poljoprivrednog fakulteta“, PMF u Novom Sadu i MP „Stylos“ Novi Sad, 1995.
• Petrov, Brigita, Radović, I., Miličić, Dragana, Petrov, I.: „Opšta i sistematska zoologija (praktikum)“, Biološki fakultet, Beograd, 2000.